Čemu nas uči ramazanski post?

Svi znamo i vjerujemo u to da je ramazanski post jedan od islamskih temeljnih propisa (ruknova), koje naši muslimani kolokvijalno zovu „šartovi“. Dakle, ramazanski post je stroga islamska obaveza (farz) svakom muslimanu koji je pravni obveznik (mukellef). Svako ko bez valjanog razloga ne posti, veliki je griješnik, dok je svako ko ne priznaje i negira ovaj status i normu ramazanskog posta, nevjernik.

 

Musliman treba vjerovati da je sve što mu je Uzvišeni Allah propisao korisno i dobro, a sve što mu je zabranio štetno i nevaljalo. S obzirom da nam je ramazanski post propisan i naređen, on nam je sigurno koristan i na dunjaluku, ali i na Ahiretu. 

Naši učenjaci, Allah im se smilovao, govorili su, i još uvijek stalno govore, o tome koje se koristi nalaze u ramazanu, tako da su ga nazvali „školom posta“. Da, „škola posta“, a ne „kurs“ ili „seminar“ i sl.! Jer, u školi se mnogo toga više i temeljitije nauči nego na nekom kursu. 

Čemu nas to, onda, uči „škola posta“? Koji su to predmeti koji se u toj školi uče i koje su to lekcije koje u njoj naučimo i usvojimo i onda u svom životu nastojimo primijeniti?

U toj školi mi naučimo veoma mnogo lekcija, a sve ih možemo, po mom mišljenju, svrstati u dvije najvažnije i najšire lekcije; sve ostale su samo sastavni dijelovi i poglavlja ovih dviju lekcija. Te lekcije su takvaluk (takvallah), tj. bogobojaznost, čuvanje od grijeha i od Božije kazne, te lijep ahlak (husnul-huluk), lijepa ćud, ponašanje i ophođenje. Ove dvije lekcije su najvažnije, jer je bogobojaznost i lijep ahlak nešto što najviše uvodi u Džennet. Naime, upitan je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome šta je to što će najviše ljude uvesti u Džennet?, pa je odgovorio: „Bogobojaznost i lijep ahlak!“ Upitan je potom o tome šta najviše ljudeuvodi u Džehennem, pa je odgovorio: „Usta (tj. jezik) i intimni organ!“[1]

)عن أبي هُريرة رضي الله عنه قَالَ: سُئِلَ رسولُ اللَّه ﷺ عَنْ أَكثرِ مَا يُدْخِلُ النَّاسَ الجَنَّةَ، قَالَ: تَقْوى اللَّهِ وَحُسْنُ الخُلُق، وَسُئِلَ عَنْ أَكثرِ مَا يُدْخِلُ النَّاسَ النَّارَ فَقَالَ: الفَمُ وَالفَرْجُ.(

Lekcije kojima nas uči „Škola posta“

Prva lekcija: Takvaluk (takvallah)

Riječ „takva“ (التَّقْوىَ), a istog značenja su i riječi: „et-tuqatu (اَلتُّقاَةُ), et-teqijjetu (اَلتَّقِيَّةُ) i el-ittiqau (اَلْاِتِّقاَءُ), je u osnovi nastala iz tri korjenita harfa: vav, qaf i ja' (وقي), a u sebi nosi značenje čuvanja, zaštite, izbjegavanja (klonjenja) nečega...

Tako se u arapskom jeziku kaže: 

  • Veqahullahu(وَقاَهُ اللهُ), a znači: Sanehullahu(صاَنَهُ اللهُ), tj. Allaha ga sačuvao, zaštitio. 

U ovom smislu je kur'anski ajet: „A od Allaha, tj. Njegove kazne, oni neće imati zaštitinika!“[2](وَماَ لَهُمْ مِنَ اللهِ مِنْ واَقٍ);

  • Veqajtuš-šej'e(وَقَيْتُ الشَّيْئَ), u značenju: Suntuhu i setertuhu anil-eza(صُنْتُهُ وَسَتَرْتُهُ عَنِ الْأَذىَ), tj. sačuvao sam nešto ili nekoga i zaštitio ga od neugodnosti i sl.;
  • Kao primjer u kojem je ova riječ upotrijebljena u značenju izbjegavanja ili klonjenja nečega može poslužiti hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejh ve sellem, kaže Muazu: „I kloni senjihove najvrednije imovine (Ve teveqqa keraime emvalihim/وَتَوَقَّ كَراَئِمَ أَمْواَلِ الناس)“,[3]kada ga je poslao u Jemen, tj. ne uzimaj na ime zekata njihovu najbolju imovinu, nego onu srednje vrijednu.
  • Veqqahu ma jekrehu(وَقَّاه ماَ يَكْرَهُ), dakle sa tešdidom na slovu qaf, je također u značenju zaštite: Zaštitio ga onoga što mi bi mu moglo nanijeti neugodnosti. 

U tom smislu kur'anski ajet glasi: „I Allah će ih sačuvatizla tog dana!“[4](فَوَقَّاهُمُ اللهُ شَرَّ ذَلِكَ الْيَوْمِ)

  • Teveqqajtuš-šej'e (تَوَقَّيْتُ الشَّيْئَ) ili itteqajtuš-šej'e (اِتَّقَيْتُ الشَّيْئَ) je u potpuno istom značenju, tj. hazirtuhu (حَذِرْتُهُ), odnosno čuvao sam nečega, plašio sam se nečega i bio na oprezu u vezi s tim.

Čovjek koji je „tekijj“ ili „mutteki“ je onaj koji čuva sebe od Allahove kazne i grijeha, na način da čini dobra djela.

Dakle, takvaluk (bogobojaznost, čuvanje od grijeha, čuvanje od Božije kazne) je najveći i najznačajniji cilj i svrha propisivanja posta. Kaže Uzvišeni: (يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ) „O vi koji vjerujete! Propisuje vam se post kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste se uščuvali(bili bogobojazni)!“[5]

Ovo što je svrha posta, dakle bogobojaznost, svrha je i svih ostalih ibadeta u islamu: Kaže Uzvišeni: (يَا أَيُّهَا النَّاسُ اعْبُدُوا رَبَّكُمُ الَّذِي خَلَقَكُمْ وَالَّذِينَ مِنْ قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ) „O ljudi! Budite u ibadetu svome Gospodaru Koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se uščuvali (bili bogobojazni)!“[6]

Takvaje u osnovi bojazan i strah (el-hašje). Kaže Uzvišeni: (يَاأَيُّهَا النَّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمُ الَّذِي خَلَقَكُمْ مِنْ نَفْسٍ وَاحِدَةٍ) „O ljudi! Bojtese svoga Gospodara Koji vas je stvorio od jedne duše (osobe).“[7]

Također, kaže Uzvišeni: (إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ نُوحٌ أَلَا تَتَّقُونَ) „A kada im njihov brat (sunarodnik) Nuh reče: 'Zar se ne bojite!“,[8]tj. zar se bojite Allaha.

Dakle, prvo značenje riječi 'taqwa', koje mnogi komentatori Kur'ana ističu jeste bojazan i strah od Allaha; čuvanje od Njega i Njegove kazne. A suština takvaluka jeste ustvari spoznaja Uzvišenog Allaha kroz Njegova lijepa imena i svojstva savršenstva, tako da čovjek bude svjestan Allahove veličine, moći i sile, pa Ga se zbog toga boji i čuva se da ne upada u grijehe i neposlušnost. Isto tako, suština takvaluka je i to da čovjek spozna Allahovu milost (rahmet), oprost (magfiret) i blagodat (ni'me), pa žuri i ne oklijeva da stekne Njegovo zadovoljstvo. A takvaluluk (bogobojaznost) čovjek može postići samo stalnom pokornošću Allahu, izvršavanjem Njegovih naredbi i propisa i dobrovoljnim ibadetima (nafilama). 

Drugo značenje riječi „taqwa“ jeste ono koje nastoje obistiniti posebni Allahovi robovi, Njegovi odabranici. Oni, naime, shvataju ovaj pojam u značenju bojazni i opreznosti naspram svega onoga što čovjeka može udaljiti od Allaha. U tom smislu, muttekija je poput čovjeka koji ide putem koji je pun trnja, a kojim mora proći. Jedne prilike Omer ibnul-Hattab je upitao Ubejja ibn Ka'ba, Allahovo zadovoljstvo neka je na njih obojicu: „Šta je to takvaluk (et-taqva)?“, na što ga Ubejj priupita: „Vladaru pravovjernih, jesi li ikada išao putem punim trnja?“ „Jesam“, odgovori Omer, a Ubejj upita: „I šta si radio?“ „Zasukivao sam svoju odjeću i trudio se da me trnje ne izgrebe!“, odgovori Omer.  „Eto, to je takvaluk“, reče mu Ubejj.

Muttekija se boji i čuva trnja na putu kojim ide, a to trnje su grijesi, pa čak i neke dozvoljene (mubah) stvari. On se boji da bi se to moglo ispriječiti između njega i njegovog Gospodara i udaljiti ga od Njega, pa svaki svoj korak i potez preispituje i dobro odmjerava. Stalno je na oprezu i sva svoja čula i organe dobro čuva. Zato ne gleda u ono što je haram, ne priča ono što je haram, ne ide tamo gdje ima harama, ne čini svojim rukama ono što je haram..., ne pretjeruje u onome što mu je inače dozvoljeno (halal), kako to ne bi prešlo u ono što je zabranjeno.

Najbolje primjere bogobojaznosti, nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imamo u prvim generacijama muslimana; ashabima, tabiinima i etbau-tabiinima. Ti primjeri su brojni, a ovdje ističemo samo jedan; primjer Ebu Bekrove, radijallahu anhu, bogobojaznosti.

Naime, Ebu Bekr je imao jednog slugu koji je radio za njega. Jednog dana taj sluga je radeći za Ebu Bekra donio u kuću neku hranu koju je Ebu Bekr htio da pojede. Kada je počeo da jede, sluga ga upita: „Znaš li odakle nam ova hrana?“ „Odakle“, priupita Ebu Bekr, a sluga reče: „Ja sam prije islama (u džahilijjetu) nešto gatao jednom čovjeku, a nisam znao to da radim, nego sam ga prevario, pa sam se sreo s njim i on mi platio za to, i to što jedeš je od te zarade.“ Ebu Bekr odmah gurnu prst u svoja usta i povrati sve što je pojeo, pa kada ga upitaše zbog čega je to uradio, on reče: „Da ovu hranu nisam mogao drugačije povratiti, osim da izađe s mojom dušom, ja bih to učinio! Jer, čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: „Svakom tijelu koje naraste na haram hrani vatra džehennemska je najpreča! Bojao sam se da bilo šta od mog tijela naraste na ovom zalogaju, pa sam ga zato izbacio.“

Ako bi takvaluk htjeli još nekako opisati, onda bi mogli reći da je takvaluk „opskrba duše“, pomoću koje čovjek ide putem povratka svome Gospodaru. Uzvišeni Allah kaže: „I opskrbite se, jer najbolja oskrba je bogobojaznost!“[9]Ovaj ajet je naveden u kontekstu govora o hadžu, a Ibnul-Kajjim ga ovako tumači: „Allah je naredio hadžijama da se opskrbe i da bez hrane ne idu na put, te im skreće pažnju na opskrbu za put ka Ahiretu, a to je takvaluk.“ 

Ibnul-Kajjim je drugom prilikom još rekao: „Kao što tijelo ne može biti zdravo osim konzumiranjem hrane koja mu osigurava snagu, zatim izbacivanjem štetnih tvari i loših jedinjenja koja mu samo mogu naštetiti ako se ne izbace, te disciplinom u ishrani, tako što će izbjegavati sve ono što mu smeta i škodi, isto tako i srce neće biti živo, osim uz pomoć hrane imana i dobrih djela koja mu osiguravaju snagu, zatim uz pomoć iskrene tevbe kojom čovjek iz srca izbacuje lošu ćud i osobine i sve što je nevaljalo, te uz pomoć discipline koja održava valjanost i zdravlje srca. Takvaluk (et-takva) je upravo pojam koji u sebi obuhvata sve ovo troje, i ako nešto od toga kod čovjeka nedostaje, onda srazmjerno tome kod njega nedostaje i takvaluk.“   

Onaj ko ovim putem dunjalučkim koji vodi ka Ahiretu putuje bez takvaluka, on ustvari putuje bez osnovne opskrbe koja mu je potrebna i zato će na tom putu stalno posrtati, a i sam će „lahka hrana“ šejtanu biti.

A s obzirom da govorimo o ramazanu kao školi posta, te ajetu kojim se naređuje post i u kojem je spomenut pojam „taqwa“, ovdje se s razlogom možemo zapitati: Zbog čega se ajet o postu završava upravo ovim pojmom? U čemu se ogleda odgajanje postačeve duše u duhu takvaluka?

Post je nešto što je prepušteno na savjest postaču i niko ga osim Allaha ne vidi i ne nadzire. Post je tajna između čovjeka i njegovog Gospodara. Čovjek može sakriti od drugih ljudi da ne posti, ali od Allaha ne može. Šta onda postača čini da ne posegne za hranom i pićem ili nečim drugim što poželi, kada može da to uradi bez znanja ljudi? To je svakako bogobojaznost koju opet kod njega izgrađuje ramazan i ramazanski post.

Post priprema i odgaja dušu muslimana da bude u bogobojaznosti tokom cijele godine, te kod muslimana izgrađuje i jača osjećaj Allahove blizine i nadzora. Koji to sistem i zakon može ovako utjecati na ljudsku dušu, osim ramazan?! Ljudski zakoni, koliko god bili dobri i precizni, ne mogu da čovjeka izgrade iznutra; ne mogu da izgrade njegovu dušu, srce, savjest... Oni prvenstveno izgrađuju i utječu na čovjekovu vanjštinu. Post je Božiji „program, sistem i režim“ koji razbuđuje savjest, oživljava osjećaje i empatiju prema drugima i zato se islamsko društvo čisti od nemorala, nepravde, zuluma i svega drugog što ne valja. Nažalost, sve je ovo kratkog daha kada pogledamo situaciju u muslimanskim društvima i zajednica, a o razlozima toga trebamo se svi pitati. Nama je potrebno da izgradimo takvu svijest o Bogu i takav takvaluk, koji će na nas pozitivno utjecati tokom cijele godine, a ne samo u ramazanu.   

Druga lekcija: Lijep ahlak (husnul-huluk)

Ahlak je pojam kojim se obično podrazumijeva lijepo ponašanje, moral, ćud i ophođenje prema ljudima. Međutim, ovakvom svojevrsnom definicijom podrazumijeva se i nešto što islamski učenjaci nazivaju edebom, a to je ustvari vanjska manifestacija ili rezultat ahlaka. Tačna definicija ahlaka bi, prema tome, bila ona koju je ponudio El-Džurdžani, a glasi: „Ahlak je čvrsto (postojano), urođeno ili stečeno stanje duše iz kojeg lahko i bez (tj. spontano) proizilaze postupci. Ako ono što iz toga proizilazi budu dobra djela, onda je to stanje duše 'lijep ahlak', a ako to  budu loša djela, onda se stanje iz kojeg ona proizilaze naziva 'lošim ahlakom'.“ 

U nastavku, Džurdžani pojašnjava ovu definiciju, pa kaže: „A rekli smo da je ahlak čvrsto stanje duše, zato što se za onoga ko rijetko i ponekad udjeljuje svoj imetak ne kaže da posjeduje 'ahlak darežljivosti', sve dok se to ne ustali u njegovoj duši. Isto tako, za onoga ko se s mukom i teškoćom suzdrži u srdžbi neće se reći da posjeduje 'ahlak staloženosti (smirenosti)'. Ahlak, dakle, nije djelovanje, jer možda postoji osoba koja posjeduje ahlak darežljivosti, ali ne udjeljuje imetak, zato što je i sam u oskudici ili zato što postoji neka druga zapreka. S druge strane, možda neko ima ahlak škrtosti, ali udjeljuje, bilo zbog nekog motiva (koristi) ili iz licemjerstva i prikazivanja pred drugima.“

Korist koja se može prepoznati u preciznom definiranju pojma ahlak ogleda se u tome da čovjek na osnovu nje ocijeni svoj ahlak, te da se ne zadovoljava samo svojim vanjskim djelima, nego da nastoji da kod sebe izgradi ispravne namjere i motive zbog kojih radi ta djela.

Ahlak se, inače, dijeli na lijep (pohvalan) i loš (pokuđen) ahlak, što je vidljivo iz navedene defnicije.  Imam Ibnul-Kajjim izjednačava vjeru i ahlak, pa kaže: „Vjera je u cjelosti ahlak. Onaj ko se prema tebi ophodi s više ahlaka, ophodi se prema tebi s više vjere.“

Lijep ahlak se zasniva na četiri vrline, a to su:

1) sabur; 

2) čednost – čuvanje i izbjegavanje od svega što je loše; 

3) hrabrost i 

4) pravednost.

Loš ahlak se s druge strane zasniva na četiri temeljne loše osobine, a to su: 

1) neukost/nerazboritost; 

2) zulum/nepravda; 

3) strast, i 

4) srdžba.

Kada se, pak, radi o edebu ili vanjskoj manifestaciji ahlaka, onda nek učenjaci smatraju da su osnov edeba četiri osobine spomenute u četiri hadisa, a to su:

 1) „Onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori samo ono što je dobro ili neka šutu!“[10](مَنْ كاَنَ يُؤْمِنُ بِاللهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ فَلْيَقُلْ خَيْراً أَوْ لِيَصْمُتْ); 

2) „Niko od vas neće biti (pravi) vjernik dok ne bude volio svome bratu ono što voli samom sebi“[11](لاَ يُؤْمِنُ أَحَدُكُمْ حَتَّى يُحَبَّ لِأَخيِهِ ماَ يُحِبُّ لِنَفْسِهِ);

3) „U ljepotu čovjekovog islama spada to da ostavi ono što ga se ne tiče“[12](مِنْ حُسْنِ إِسْلاَمِ الْمَرْءِ تَرْكُهُ ماَ لاَ يَعْنيِهِ);

4) „Ne srdi se!“[13](لاَ تَغْضَبْ), što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao jednom čovjeku koji je od njega tražio savjet.

 

 

Koristi lijepog ahlaka

  1. Lijep ahlak spada u najbolja ljudska djela uopće. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao Ebu Zerru, r.a.: „Drži se lijepog ahlaka i duge šutnje, jer tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, ništa slično tome ljudi ne mogu uraditi!“[14]

 (عليك بحُسْنِ الخُلُق، وطُولِ الصَّمْتِ، فَوَالَّذي نَفْسُ محمدٍ بيَدِه، ما عَمِل الخلائقُ بمِثلِهما).

  1. Lijep ahlak je znak potpunosti imana (vjerovanja). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Vjernici s najpotpunijim imanom su oni s najpotpunijim ahlakom, a najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama!“[15](أَكمَلُ المُؤْمِنيِنَ إيِماناً أَحسَنُهم خُلُقًا، وَخِياَرُكُمْ خِياَرُكُمْ لِنِساَئِهِمْ)
  2. Lijep ahlak produžuje životni vijek i unapređuje život na Zemlji. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Lijep ahlak i lijep komšijski odnos unapređuju život na Zemlji i produžuju životni vijek.“[16](حُسْنُ الخُلُقِ وَحُسْنُ الجِواَرِ يُعَمَّراَنِ الدِّياَرَ وَيَزيِداَنِ فيِ الأَعْماَرِ)
  3. Lijep ahlak uzrokuje Allahovu ljubav prema ljudima. Kaže Uzvišeni: „Allah zaista voli dobročinitelje.“[17](إِنَّ اللهَ يُحِبُّ الْمُحْسِنيِنَ); „Allah zaista voli one koji pravedno postupaju.“[18](إِنَّ اللهَ يُحِبُّ الْمُقْسِطيِنَ) A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Najdraži Allahovi robovi Allahu jesu oni s najljepšim ahlakom.“[19](أَحبُّ عِبادِ اللهِ إلىَ اللهِ أَحسَنُهم خُلُقًا)
  4. Lijep ahlak prouzrokuje Poslanikovu,sallallahu alejhi ve sellem, ljubav. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista meni od najdražih i meni najbližih ljudi na Sudnjem danu bit će oni s najljepšim ahlakom.“[20](إِنَّ مِنْ أَحَبِّكُمْ إليَّ وأَقْرَبِكُمْ مِنِّي مَجلِسًا يَوْمَ القِيامَةِ أَحاسِنَكم أَخلاقًا)
  5. Lijep ahlak uvećava čovjekovu nagradu i sevape. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista čovjek postiže lijepim ahlakom stepen onoga ko noću klanja, a danju posti.“[21](إن الرَّجُلَ ليُدرِك بحُسْنِ خُلُقِه درجاتِ قائمِ الليلِ صائمِ النَّهارِ) 
  6. Lijep ahlak je nešto najteže na Vagi ljudskih djela. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ništa na Vagi ljudskih djela neće biti teže od lijepog ahlaka.“[22](ما مِن شَيءٍ في الميِزانِ أَثقَل مِن حُسْنِ الخُلُق) 
  7. Lijep ahlak je jedan od uzročnika ulaska u Džennet. Kada je upitan o tome šta najviše ljude uvodi u Džennet, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: „Bogobojaznost i lijep ahlak.“[23](سُئِلَ رَسولُ الله ﷺ عن أكثر ما يُدخِل الناسَ الجنة فقال: تَقوَى الله، وحُسْن الخُلُق)

Kako postom izgraditi lijep ahlak?

Post oslabljuje utjecaj šejtana na čovjeka; vesvese i ružne misli koje inače šejtan donosi čovjeku su u ramazanu slabije, čovjek se doličnije ponaša, izbjegava ružne riječi, laž, ogovaranje i drugo, te je strpljiviji, samilosniji, iskreniji..., kod njega je općenito sklonost ka dobru jača.

Prema tome, ramazan odgaja čovjeka da se zaogrne mnogim lijepim moralnim osobinama i da se kloni onih ružnih. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas podstiče na ovo pa kaže: „Posta je štit! Pa kada bude bude dan kada se posti, neka niko od vas ne govori ono što je ružno i nedolično i neka se ne svađa i galami. A ako bi ga neko vrijeđao i napao, neka mu kaže: 'Ja sam, zaista, čovjek postač!'“[24](الصِّيامُ جُنَّةٌ ، وإذا كان يوم صوم أحدكم فلا يَرْفثْ ولا يَصْخَبْ ، فإن سابَّه أحدٌ أو قاتله أو  فليقل : إني امْرؤٌ صائِم )

U drugom hadisu, on kaže: „Ko ne ostavi riječi neistine (laž) i rad po njoj (po neistini), pa i Allahu ne treba da se kloni hrane i pića.“[25](مَنْ لَمْ يَدَعْ قولَ الزُّورِ والعمل به فليس لله حاجة في أن يَدَعَ طعامَه وشرابَه)

Neko je iz prvih generacija muslimana rekao: „Najlakši post je kada se samo usteže od hrane i pića“

Džabir, radijallahu anhu, je rekao: „Kada postiš, neka posti i tvoj sluh, tvoj vid i tvoj jezik, od laži i od drugih harama. Okani se uznemiravanja komšije! Neka se na tebi pokaže smirenost i skrušenost kada postiš! Nemoj da ti dan kada postiš i dan kada ne postiš budu jednaki!“ 

A imam Ahmed b. Hanbel je govorio: „Postač treba da se navikava na post jezika, da se ne prepire (svađa) i da čuva svoj post. Oni prije nas si imali običaj da sjede u džamiji kada poste i govorili bi: 'Čuvamo svoj post; nikoga ne ogovaramo.“  

Stoga, u ovom mubarek mjesecu, ali i izvan njega, moramo paziti da čuvamo svoj jezik; taj organ koji se najlakše pokreće, ali koji može prouzrokovati veliki štetu u međuljudskim odnosima, ali i po samu čovjekovu vjeru. Čak jedna jedina riječ može odvesti čovjeka u Džehennem, kako to u jednom hadisu kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Jezik je nešto što je najpreče „staviti u zatvor“

Sufjan ibn Ujejne je rekao: „Ključ ibadeta je u dugoj šutnji!“

A Fudajl je kazao: „Ni hadž, ni post, ni džihad, niti bilo koji drugi napor, nisu teži od sputavanja jezika.“ 

Oni u čijem slučaju post ispuni svoju svrhu, svakog ramazana sve više i više napreduju i svoju dušu čiste i oplemenjuju. Nažalost, oni koji ni nakon posta nisu ništa bolji nego što su bili prije, čak su možda još i gori, oni ne znaju pravu svrhu i suštinu posta i najvjerovatnije je da su samo postili od hrane i pića. Njihova duša i srce nisu postili i oni su postili samo što su to shvatili kao jedan obični adet, a ne kao poseban ibadet. 

-------------------------------------------------   

Korišteni izvori:

  1. Ibn Menzur, Lisanul-areb, Dar ihja et-turas el-arebi, Bejrut, prvo izdanje, 1988. g.;
  2. Vehbe Zuhajli, Et-Tefsir el-mujesser fi el-akide ve eš-šeri'a ve el-menhedž, Darul-fikril-mu'asir, Bejrut/Damask, prvo izdanje, 1999. g.;
  3. Halid El-Harraz, Mevsu'a el-ahlak, Mektebetul-ehlil-eser, Kuvajt, prvo izdanje, 2009. g.;
  4. Abdullah Er-Ruhajli, El-Ahlak el-fadile, Rijad, Vizare, eš-šuun el-islamijje ve el-evkaf ve ed-da've ve el-iršad, sedmo izdanje, 2013. g.;
  5. Muhammed b. Mubarek et-Tavvaš, „Fevaid ve esrar es-sijam“, http://www.saaid.net/mktarat/ramadan/323.htm,pristup: 5.5.2019.
  6. Ali el-Džurdžani, Et-Ta'rifat, Dar el-kitab el-arebi, treće izdanje, 1996. g. 
  7. Mevsu'a el-ahlak, priredio Naučni odjel institucije „Ed-Durer es-senijje“, Ed-Durer es-senijje, Zahran, treće izdanje, 2018. g.

[1]Tirmizi, 2004, a hadis je sahih-garib.

[2]Er-Ra'd, 34.

[3]Buhari, 1458.

[4]El-Insan, 11.

[5]El-Bekare, 183.

[6]El-Bekare, 20.

[7]En-Nisa, 1.

[8]Eš-Šuara, 106.

[9]El-Bekare, 197.

[10]Buhari, 6475; Muslim, 47.

[11]Buhari, 13; Muslim, 45.

[12]Tirmizi, 2317.

[13]Buhari, 6116.

[14]Hadis bilježe: Bezzar, 13/359; Ebu Ja'la, 6/53; Taberani, El-Mu'džeme le-evsat, 7/140. Munziri ocjenjuje sened hadis dobrim, Hejsemi njegove prenosioce pouzdanim, a Busajri sened dobrim i njegove prenosioce pouzdanim.

[15]Hadis bilježe: Tirmizi, 1162; Ahmed, 7396. Tirmizi hadis ocjenjuje kao hasen-sahih, a Hakim, 1/43 hadis također smatra vjerodostojnim.

[16]Hadis bilježe: Ahmed, 25298; Albani, Silsele sahiha, 519. Albani ocjenjuje send ovog hadisa vjerodostojnim.

[17]El-Bekare, 195.

[18]El-Maide, 42.

[19]Hadis bilježe: Hakim, 4/441; Taberani, El-Džami'u el-kebir, 1/181. Hejsemi prenosioce ovog hadisa smatra vjerodostojnim.

[20]Hadis bilježe: Tirmizi, 2018; Albani, Silsile sahiha, 791. Tirmizi hadis ocjenjuje kao hasen-garib, a Albani njegov sened ocjenjuje kao dobar.

[21]Hadis bilježe: Ebu Davud, 4798; Ahmed, 25587; Hakim, 1/128; Albani, Sahihul-džami'i, 1620. Hakim, s kojim se slaže Zehebi, hadis ocjenjuje verodostojnim, a to je i Albanijeva ocjena hadisa.

[22]Hadis bilježe: Tirmizi, 2002; Ibn Hibban, 12/506; Albani, Sahihul-džami'i, 5628. Tirmizi hadis ocjenjuje kao hasen-sahih, a Albani kao sahih – vjerodostojan.

[23]Hadis bilježe: Tirmizi, 2004; Ahmed, 9694; Ibn Hibban, 2/224; Albani, Sahih et-tergib, 2642. Tirmizi za hadis kaže da je sahih-garib, a Abani ga ocjenjuje dobrim – hasen.

[24]Buhari, 1904.

[25]Buhari, 1903.

Rate this item
(0 votes)
Last modified on Četvrtak, 20 Juni 2019 16:51
© 2019 Muftijstvo bihaćko All Rights Reserved. Designed By N-H