Obraćanje muftije Kudića na Ćorkovači povodom 31. godišnjice od pogibine generala Izeta Nanića

Muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić, prisustvovao je i obraćao se na programu na Ćorkovači, a u povodu obilježavanja 31. godišnjice od pogibine heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata generala Izeta Nanića.

Obraćanje muftije Kudića vam prenosimo u cjelosti:

Poštovane porodice šehida, uvaženi borci, cijenjeni gosti, sestre i braćo,

Esselamu alejkum wa rahmetullahi wa berekatuhu!

Povodom Slobodarskih dana Općine Bužim upućujem vam iskrene čestitke, uz dovu da nas Allah, dž.š., učvrsti u istini, podari nam jedinstvo i sačuva našu slobodu i dostojanstvo.

Danas se s posebnim poštovanjem prisjećamo generala Izeta Nanića, legendarnog komandanta 505. viteške brigade, koji je svoj život ugradio u odbranu domovine. Njegova žrtva, zajedno sa žrtvom svih šehida Armije Republike Bosne i Hercegovine, trajno nas podsjeća na vrijednost slobode, vjere i domovine te na odgovornost da te vrijednosti čuvamo i prenosimo budućim generacijama.

Ove godine napustio nas je i general Dreković. Trebamo biti zahvalni Allahu, dž.š., što je našem narodu podario takve ljude i takve komandante.

Vrijedi se prisjetiti da su mnogi od njih stasavali i školovali se u sistemu čije su vrijednosti bile daleko od vrijednosti naše vjere. Ipak, Allah, dž.š., odredio je da na kraju svoga životnog puta s njihovih usana odjekne riječ tekbir. To svjedoči da je istinska uputa u Allahovim rukama i da samo On zna kome će, kada i na koji način otvoriti srce za istinu te kakav će biti čovjekov završetak.

Za taj tekbir mnogi su položili svoje živote. Kroz svoju historiju muslimani su prolazili kroz teške kušnje i prelomne bitke, od kojih su mnoge bile presudne za njihov opstanak.

August 1995. godine bio je jedan od takvih prelomnih trenutaka za Bosansku krajinu. U tim danima odlučivala se ne samo vojna sudbina ovog prostora, već i budućnost njegovog naroda i njegove slobode.

Nažalost, historija nas uči da je na mnogim prostorima izgubljena bitka značila i izgubljen rat. Nakon toga neprijatelji su osvajali muslimanske zemlje, a potom nastojali izbrisati svaki trag njihovog postojanja – njihovu vjeru i sve što je svjedočilo o njihovom prisustvu.

Jedan od najtežih takvih trenutaka bila je Bitka na Ajn Džalutu.Prije te bitke izgledalo je da ništa ne može zaustaviti mongolsku silu. Padali su grad za gradom. Bagdad, prijestolnica hilafeta i centar islamske nauke i civilizacije, bio je sravnjen sa zemljom. Rijeke su, kako bilježe historičari, bile obojene krvlju ubijenih i mastilom knjiga bačenih u vodu. Nakon toga pao je Šam, a pred Mongolima gotovo da nije bilo ozbiljnog otpora. Mnogi su bili uvjereni da je kraj islamskog svijeta samo pitanje vremena.

Međutim, upravo tada Allah, dž.š., otvara vrata nade. Sultan Kutuz nije prihvatio logiku poraza. Okupio je islamske učenjake, vojskovođe i narod. Prije nego što je od naroda zatražena bilo kakva žrtva, učenjak El-Izz ibn Abdusselam zahtijevao je da oni koji vode narod prvi podnesu teret, odričući se svog imetka i svojih povlastica. To je bila lekcija pravednosti i odgovornosti koja je učvrstila jedinstvo ummeta.

Kada je došao dan bitke, Kutuz nije ostao iza svojih vojnika. Bio je među njima, dijelio njihovu sudbinu i hrabrio ih riječima: „Va islamah!“ – „O, islame!“ To nije bio samo bojni poklič, nego vapaj čovjeka koji je znao da brani vjeru, čast i opstanak svoga naroda. Allah je podario pobjedu, a Ajn Džalut je postao prekretnica. Toga dana nije spašen samo Egipat niti samo Šam; sačuvana je nada cijelog ummeta i zaustavljen pohod sile koja je izgledala nepobjediva.

Ako pažljivo posmatramo velike bitke kroz historiju muslimana – od Bedra, preko Ajn Džaluta, pa do naših slavnih dana odbrane Bosne i Hercegovine – uočit ćemo da postoji jedan zajednički imenitelj svih pobjeda. To nije bila brojčana nadmoć, niti bolje naoružanje, nego snaga vjere, to je bio tekbir.

Draga braćo, bez tekbira nijedna muslimanska vojska nije pobijedila.

Zato Kur’an ne govori najprije o oružju, nego o borcu. Allah, dž.š., kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا لَقِيتُمْ فِئَةً فَاثْبُتُوا وَاذْكُرُوا اللَّهَ كَثِيرًا لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

“O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, budite postojani i mnogo Allaha spominjite da biste uspjeli.” (El-Enfal, 45)

Ovo je formula uspjeha koju Kur’an uspostavlja. Prvo postojanost – da se ne poklekne pred iskušenjem i ne izgubi nada. Zatim stalno sjećanje na Allaha – jer srce koje je povezano sa svojim Gospodarom ne poznaje očaj ni strah koji paralizira. Iz takve vjere rađa se moral koji je jači od brojnosti i materijalne sile.

Upravo je takva bila 505. brigada. Nisu pobijedili zato što su bili brojniji , nego zato što su vjerovali da je pobjeda u Allahovim rukama, ostali su jedinstveni i nisu izgubili odlučnost ni onda kada je izgledalo da je poraz neizbježan.

Oni koji su branili Bosnu i Hercegovinu nosili su u srcima isti tekbir, istu vjeru i istu odlučnost da odbrane svoju vjeru, narod i domovinu.

Neka nam naši slobodarski dani budu trajna opomena da se pobjede ne rađaju iz oholosti i brojnosti, nego iz iskrene vjere u Allaha, jedinstva, pravednog vođstva i spremnosti da se stane u odbranu domovine.

Ćorkovača, 5.8.2026.