Dr. Haris-ef. Veladžić na hutbi u Potočarima: Žrtva šehida – temelj naše slobode i odgovornosti

Danas, 7.8.2026. godine, na musalli memorijalnog centra Potočari klanjana je džuma namaz. Hutbu je kazivao i džuma-namaz predvodio dr. Haris-ef. Veladžić, rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva bihaćkog i profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću.

Hutbu dr. Veladžića prenosimo u cjelosti:

Hvala Allahu koji nas je Svojom milošću i uputom učinio muslimanima. Neka je salavat i selam na poslanika Muhammeda, a.s., njegove ashabe i čestitu porodicu, a Allahovu milost i oprost molimo za sve naše merhume, a posebno uzorite šehide. Dozvolite mi na samom početku da se zahvalim Muftijstvu tuzlanskom i Medžlisu Islamske zajednice Srebrenica na prilici da u svojstvu izaslanika bihaćkog muftije hafiza Mehmed-ef. Kudića, čije vam selame ovom prilikom prenosim, ovo odabrano vrijeme provedem zajedno s vama na ovom posebnom i za sve nas značajnom mjestu.

Draga i poštovana braćo,

Uzvišeni Allah, koji se u Kur’anu kune vremenom, odredio je da neka vremena budu posebno odabrana i blagoslovljena, a jedno od tih vremena je i dan džuma-namaza, u kojem, kako Poslanik, a.s., kaže, ima jedan trenutak, ako ga musliman, dok klanja i moli Allaha za neko dobro, dočeka, Allah će mu to sigurno dati. Pored odabranih vremena, u našoj vjerskoj tradiciji postoje i odabrana – mubarek mjesta, među kojima su svakako i mesdžidi, mjesta na kojima se vjernici okupljaju radi sedžde i zajedničkog namaza. Iako se Uzvišeni Allah opisao kao Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, On je od svih mjesta koja je stvorio izdvojio upravo mesdžide i vezao ih za Svoje uzvišeno ime. Stoga se posebnost džuma-namaza ogleda između ostalog i u tome što nas ovaj namaz, jednom sedmično, objedinjuje na odabranom mjestu – mesdžidu i to u odabranom – mubarek vremenu.

Međutim, kako god su ummetu darovana odabrana mjesta i vremena, u kojima vjernici pronalaze duhovnu snagu i postojanost, jednako tako i svaki narod u svojoj historiji ima trenutke i prostore kojima se mora iznova vraćati te iz njih uzimati pouku i crpiti snagu za svoj biološki, vjerski i nacionalni opstanak na prostoru na kojem živi. Ti trenuci i prostori nisu posebni sami po sebi, već su njih svojom žrtvom i pregnućem odredili i vrijednost im dali ljudi koji su na njima svjedočili istinu i sačuvali vlastito dostojanstvo. Gotovo svaka generacija našeg naroda iznjedrila je takva vremena i mjesta – mjesta u kojima se sjedinjuju bol i ponos, stradanje i hrabrost, iskušenje ali i nepokolebljiva vjera i nada ovdašnjeg čovjeka. I danas je Bosna obilježena takvim mjestima: od Prijedora i doline Sane na jednom, do Potočara i Podrinja na drugom njenom kraju.

Draga braćo, mjesta poput Prijedora i Srebrenice trajni su podsjetnik i opomena da su na ovim prostorima postojali ljudi koji su svaku granicu zla prelazili, ali još važnije, da su, uprkos najtežim iskušenjima, postojali i oni koji su ostali čvrsti u svom vjerovanju, odani svom narodu i domovini, te su za te uzvišene vrijednosti položili i vlastite živote. Ta činjenica nas ustvari vraća na sami početak ljudskog postojanja i djelovanja na zemlji, na kur’ansko kazivanje o dvojici Ademovih, a.s., sinova. Naime, nakon što je Uzvišeni Allah primio žrtvu jednog od dvojice braće, a drugog odbio, Kabil je odlučio ubiti svog brata Habila: “I duša njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih.” (Maide, 30) Zanimljivo je da od svih događaja iz života Ademovih, a.s., sinova, Kur’an izdvaja upravo kazivanje o njihovom sukobu i prvom ubistvu u historiji čovječanstva. Ne bez razloga! Kao da nas je Uzvišeni Allah time želio poučiti da će i u svakoj narednoj generaciji Ademovih, a.s., potomaka biti onih koji će slijedeći Kabilov primjer iz oholosti, zavisti i mržnje posezati za nasiljem i prolijevanjem nevine ljudske krvi.

Ali isto tako, u svakoj generaciji Ademovih, a.s., potomaka bit će i onih koji će slijediti Habilov primjer, onih koji na nepravdu neće odgovarati nepravdom, niti na nasilje uzvraćati nasiljem, nego će ostati postojani u vjeri i ljudskom dostojanstvu. Zato Habil svome bratu, koji je odlučio da ga ubije, kaže:

لَئِنْ بَسَطْتَ إِلَيَّ يَدَكَ لِتَقْتُلَنِي مَا أَنَا بِبَاسِطٍ يَدِيَ إِلَيْكَ لِأَقْتُلَكَ إِنِّي أَخَافُ اللَّهَ رَبَّ الْعَالَمِينَ

“I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.” (Maide, 28)

Ove Habilove riječi nisu bile izraz straha, nemoći ili beznađa. Naprotiv, mnogi mufessiri navode da je bio mnogo jači i spremniji od svog brata, ali za razliku od Kabila, koji je bio vođen prohtjevima vlastite duše, Habila je od zla i nasilja odvratila njegova bogobojaznost i svijest o odgovornosti pred Uzvišenim Gospodarom. A onaj čovjek koji je lišen straha od svoga Gospodara i koji se prepusti prohtjevima svoje duše, u opasnosti je da sroza svoje dostojanstvo čak i ispod razine životinje. Zato se ovo kur’ansko kazivanje završava prizorom u kojem Allah šalje gavrana koji je poučio Kabila kako da zakopa tijelo svoga brata, ukazujući time da čak i životinja može postupiti plemenitije od onog čovjeka koji zaboravi Gospodara i prepusti se vlastitim strastima i prohtjevima.

Draga braćo, Habilova poniznost jednako kao i mjesto na kojem se nalazimo podsjećaju nas da žrtva nije znak slabosti ili poraza, već da se žrtva nalazi u temelju svakog uspjeha, pobjede i napretka. Žrtva naših šehida i gazija je poput sjemena iz kojeg je iznikla sloboda koju danas uživamo, domovina kojoj se svi vraćamo ali i brojne blagodati koje kao emanet moramo sačuvati za generacije koje dolaze. Stoga, u vremenu u kojem se sve više promovira uspjeh bez truda i rezultat bez stvarnog pokrića, u vremenu u kojem se odgovornost za stanje u društvu olahko prebacuje na druge — na okolnosti, na sistem, na različite institucije i pojedince, valja nam se podsjetiti na činjenicu da nijedan narod i društvo ne mogu graditi svoju budućnost bez vlastite odgovornosti, truda i žrtve. Upravo nas ovakva mjesta uče da budućnost pripada samo onima koji su spremni dati nešto do sebe za vrijednosti s kojima se poistovjećuju. Jer, obrasci ponašanja i djelovanja koje su uspostavili Ademovi, a.s., sinovi nisu puka prošlost, njih i danas svjedočimo upravo na ovim prostorima. I danas među nama, hvala Bogu, postoje pojedinci i institucije koje na principima racionalnih argumenta te utvrđenih historijskih činjenica ustrajavaju na istini, pravdi i vrijednostima civiliziranog svijeta. Nažalost, s druge strane postoje i oni koji im se argumentom sile, zastrašivanjima i pritiscima nastoje suprotstaviti i obeshrabriti ih na tom putu.

Stoga, neka nam u našem zajedničkom nastojanju da našu domovinu učinimo mjestom blagostanja inspiracija bude poslanik, Muhammeda, a.s., čiji je cijeli život bio džihad – ali ne u pojednostavljenom i često dominantnom razumijevanju te riječi kao svetog rata, već u značenju svakolikog napora i angažmana da se doprinese napretku sredine i društva u kojem je živio. Naime, kada se Muhammed, a.s., nakon prvog susreta s melekom Džibrilom uplašen vratio svojoj supruzi h. Hatidži, ona mu je kazala: “Raduj se! Tako mi Allaha, nikada te Allah neće izdati, jer ti čuvaš rodbinske veze, govoriš istinu, pomažeš iznemoglima i obespravljenim i ugošćavaš goste.’’ Ove Hatidžine riječi nas podsjećaju da je Božija pomoć i Njegova milost neraskidivo povezana upravo s čovjekovom žrtvom i njegovim društvenim angažmanom.

Milostivog Allaha molimo da se smiluje našim šehidima, da njihove porodice osnaži u njihovom bolu, a da svima nama njihova žrtva bude inspiracija da svoje kapacitete i sposobnosti koristimo na putu dobra te da svojim doprinosom jačamo svoju vjeru, zajednicu i domovinu. Amin!