Hadži Zuhdija Makić – čovjek koji je svoj život posvetio vrijednostima

„Svjedoci smo da je hadži Zuhdija ostavio potomstvo koje zna za Allaha, obavlja namaz, živi vjeru u praksi, i to će biti od velike važnosti za svakoga na Dan kada ovodunjalučke vrijednosti ne budu imale nikakvu težinu.“

Piše: Nazif-ef. Horozović

Hadži Zuhdija Makić bio je poseban čovjek s manirima karakternih, čestitih i vrijednih ljudi. Uslijed nesretnog slučaja, a Božijom odredbom, otišao je u bolnicu i vrlo brzo preselio na ahiret. Njegova dženaza bila je onakva kakvu zaslužuju samo veliki ljudi i čestiti Božiji robovi.

Hadži Zuhdija Makić rođen je u porodici u kojoj su dvojica braće bili imami, čestiti ljudi i svjesni vjernici: Vehbija-ef. i Munir-ef. Makić. Njegove sestre, rahm. Emina, Munira i Halida, izrodile su hafize, imame, profesore i najbolje ljude koje Krajina ima.

Hadži Zuhdija je imao sedmoro djece. Iako on nije završio medresu, njegovih šestoro djece jeste – četiri kćerke i dva sina. Njegova dva sina, Senahid-ef. i Ahmed-ef., ugledni su imami u Bužimu i Velikoj Kladuši, a njihove supruge također su završile medresu. Dvije njegove kćerke udane su za imame i čestite ljude, koji su u sredinama u kojima žive i djeluju uzorni članovi zajednice. Njegova unučad već su svršenici medrese, a neka je trenutno pohađaju. Ako se po jutru dan poznaje, medresa će imati još mnogo učenika vezanih za hadži Zuhdiju. U svemu pomenutom imao je veliku i snažnu podršku svoje čestite supruge hadži Šefike.

Hadži Zuhdija je iskusio ono što se među ljudima naziva najvećim iskušenjem – gubitak djeteta. Svojom rukom u kabur je spustio dvojicu svojih sinova, koji su Allahovom voljom napustili ovaj svijet u najljepšim godinama. Taj gubitak i tegobu podnio je kao pravi vjernik i time zadobio dodatno poštovanje ljudi, jer se cijelo to vrijeme dostojanstveno držao, iako smo sigurni da je mnogo toga nosio u sebi i dijelio jedino sa svojim Gospodarom.

Kada kažemo „hadžija“, moramo istaknuti da je hadži Zuhdija bio čovjek s vjerovatno najviše odlazaka na hadž u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Šesnaest puta je obavio hadž, a ove godine ponovo je aplicirao da ide naredne godine. Nadamo se da će mu to biti nagrađeno kod Gospodara svjetova, jer „djela se vrednuju prema namjerama“. Bio sam s njim na hadžu i svjedočio njegovom zalaganju da svaki put obavi hadž s elanom i posvećenošću kao da mu je prvi. Ljudi su to prepoznali i uvijek je bio tražen kao bedel kojeg su posebno cijenili. Hadž je za njega bio najveća počast i životna želja, jer ga gotovo niste mogli vidjeti na drugim mjestima gdje ljudi provode svoje godišnje odmore. Kako je na dženazi rekao njegov sin Senahid-ef.: „On je svoje Krajišnike upoznavao na hadžu.“

Hadži Zuhdija bio je odan svojoj Islamskoj zajednici. Služio je kao mutevelija – predsjednik džematskog odbora u džematu „Stari grad“ u Bužimu gotovo dva desetljeća, bio je blagajnik, član džematskog odbora, ali prije svega džematlija koji je redovno ispunjavao sve što su vjera i džemat od njega tražili. Njegov odnos prema imamima ovog džemata bio je primjer korektne, prijateljske i, prije svega, vjerske saradnje i komunikacije.

Na njegovoj dženazi okupio se „milet“ ljudi, a ispraćen je tekbirima kao i svi borci Armije Republike Bosne i Hercegovine. Branio je svoju domovinu kada je to bilo najvažnije, uvijek se zalagao za nju, i na kraju je njegovo tijelo ukopano u bosansku zemlju od koje je i stvoreno.

Muftija bihaćki, hafiz Mehmed-ef. Kudić, dobro je poznavao hadži Zuhdiju i o njemu je najljepše govorio i za njegova života. Na dženazi se obratio riječima:

„Ovdje smo da učimo dove našem hadži Zuhdiji za oprost njegovih grijeha, ali i da podržimo porodicu i utješimo ih. Ispred Islamske zajednice želim izraziti ta’ziju užoj i široj porodici rahmetli Zuhdije, koji su poznati ljudi na cijelom području Muftijstva bihaćkog. Allah, dž.š., kaže: ‘O vjernici, Allaha se bojte istinskom bogobojaznošću i nemojte umirati osim kao muslimani.’ Ove riječi ukazuju na važnost da ono što radimo činimo predano, odgovorno i potpuno. Takav je bio i rahmetli hadži Zuhdija. Svoja djela ponijet će sa sobom, a tragove dobrih djela ostavio je kao put i svjetionik svojoj porodici i svima koji su ga poznavali. Ibrahim, a.s., učio je dovu: ‘Gospodaru moj, daj da ja i potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!’ Svjedoci smo da je hadži Zuhdija ostavio potomstvo koje zna za Allaha, obavlja namaz, živi vjeru u praksi, i to će biti od velike važnosti za svakoga na Dan kada ovodunjalučke vrijednosti ne budu imale nikakvu težinu. Ova dženaza dodatni je pokazatelj koliko je hadži Zuhdija imao ljubavi i empatije prema ljudima, i svi koji smo ga poznavali svjedočimo tome.“

U jednoj svojoj kolumni mr. Suad-ef. Mahmutović je napisao: „Mnogi su se pomirili s Bogom, ali su se posvađali s ljudima. Put do Dragog Boga podrazumijeva i dobre odnose s ljudima. Čovjek je biće zajednice. Nije stvoren da bude sam. Važno je da je neko uz njega i u teškoćama i u radosti.“ Iz dženaze rahmetli hadži Zuhdije mogli smo zaključiti upravo to – da je principijelno živio svoju vjeru i redovno njegovao svoj odnos s Gospodarom, ali je istovremeno gradio i dobre odnose s ljudima, znajući da je to uvjet da i Gospodar svjetova bude zadovoljan.

Na kraju, ljudi su mu se odužili svojim prisustvom na dženazi, a Gospodar svjetova mu je obećao nagradu, a On obećanja Svoja uvijek ispunjava. Molimo Uzvišenog da hadži Zuhdiju obaspe oprostom i milošću, te da ga nastani u najljepše džennetske perivoje, u društvo poslanika, šehida i dobrih ljudi, kakav je, po našem ljudskom sudu, i on bio.