Muftija Kudić za Stav: Bošnjaci nisu ubijeni samo jednom. Koliko je šehidski nišan uspravan, toliko je sigurnija budućnost domovine

Kolektivna šehidska dženaza za sedam žrtava zločina počinjenih nad Bošnjacima Prijedora i doline Sane bit će klanjana sutra, 20. jula u Kamičanima.

Tim povodom razgovaramo s muftijom bihaćkim, hafizom Mehmed ef. Kudićem, predsjednikom Organizacionog odbora za obilježavanje 20. jula, o toku priprema za ovogodišnju kolektivnu dženazu, porukama koje će biti upućene, ulozi Islamske zajednice u procesu memorijalizacije, izazovima s kojima se porodice žrtava i povratnici i dalje svakodnevno suočavaju u borbi za istinu i pravdu, te drugim važnim pitanjima.

Stav: Uvaženi muftija, nalazimo se pred obilježavanjem još jednog 20. jula. Kako je tekao proces organizacije?

Obzirom da je ovo već šesta godina kako organizujemo kolektivnu dženazu prema protokolu koji je usvojilo Vijeće muftija 17. 3. 2020. godine, možemo reći da već imamo uhodan put kojeg se dosljedno pridržavamo. Tokom cijele godine pripremamo sadržaj obilježavanja, a prvom sjednicom Organizacionog odbora formaliziramo pripreme, podijelimo odgovornost kroz imenovanja pododbora zaduženih za različite aktivnosti. Pored niza vjerskih sadržaja, Organizacioni odbor je i ove godine pripremio različite naučne i druge programe kojima se nastoji skrenuti pažnja naše javnosti na sve ono što se dešavalo tokom ljeta 1992. godine u gradovima i općinama doline Sane. Sve one pripreme koje prethode samoj dženazi su završene. Članovi Organizacionog odbora izuzetno su predani ovom projektu i koristim ovu priliku da im se zahvalim.

Stav: Koje su osnovne poruke koje će, s ovogodišnje kolektivne dženaze, biti upućene javnosti iz Kozarca i Prijedor?

Postoji nekoliko stvari koje bismo željeli posebno izdvojiti. Prije svega, moramo imati na umu da je prošlo više od trideset i tri godine od strašnih zločina s elementima genocida. Još uvijek se traga za velikim brojem nepravedno ubijenih muškaraca i žena na širem području Prijedora. Ne možemo ni zamisliti kroz kakvu bol prolaze porodice, posebno roditelji, koji sve više gube nadu da će ikada ukopati svoje sinove i kćeri. Suočavamo se sa zidom šutnje od strane onih koji imaju informacije o mjestima pogibije, a samim tim i o lokacijama grobnica u koje su bačeni naši šehidi. Drugo, primjetno je da su istrage gotovo stale i ne vidimo da bilo koja nadležna agencija za procesuiranje ratnih zločina radi na daljnjem otkrivanju i kažnjavanju počinilaca. Takav pristup zapravo ohrabruje zločince, šaljući poruku da neće biti kažnjeni. Ovo su dvije ključne stvari koje predstavljaju ozbiljan problem jer ukazuju nekima da se zločin “isplati” i da može proći nekažnjeno. Smatramo da bi proglašenje 20. jula Danom žalosti od strane Grada Prijedora bio značajan iskorak i dobra poruka. To bi bio pokazatelj razumijevanja i suosjećanja s građanima nesrpske nacionalnosti te važan korak ka početku zajedničkog suživota.

Stav: Konačan smiraj će ove godine pronaći sedam naših šehida. Ovi trenuci su ujedno i podsjetnik na naš dug prema šehidima Prijedora i doline Sane? Jesmo li posvijestili imperativ koji je ispred svih nas?

Kada dođe vrijeme u kojem je najveća nada i želja porodica žrtava da će pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih i konačno ih dostojanstveno ukopati, to govori o dubokoj moralnoj krizi u kojoj se nalazimo. Bošnjaci nisu ubijeni samo jednom. Njihovo stradanje se ponavlja svakom godinom šutnje, negiranja i čekanja pravde. Za porodice, svaka godina koja je prošla od zločina bila je nova agonija. Mnoge majke i očevi nisu dočekali da ukopaju svoju djecu, niti da ih na dostojanstven način isprate s ovoga svijeta. To je rana koja i dalje krvari i koja ne može zacijeliti bez istine, pravde i saosjećanja društva.

Stav: Šehitluci, kao svjedoci, kao ibret, u sebi nose poruke koje nadilaze vrijeme i prostor. Kako danas treba da čitamo te poruke?

Bosna je od svoga postanka uvijek bila na meti različitih osvajača i svaki put je tu cijenu plaćala velikim žrtvama. Prije posljednjeg rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo smo znali o tim žrtvama, o onima koji su kroz historiju ginuli braneći ovu zemlju. Tek ponegdje bi postojao neki znak sjećanja mjesto nazvano Šehitluci ili spomen na pojedine šehide. Iako postoje brojni nedostaci, smatram da je u proteklim godinama ipak mnogo urađeno na polju memorijalizacije. Obilježavanje Dana bijelih traka, početka napada na Kozarac i Prijedor, kao i organizacija kolektivne dženaze i obilježavanje 20. jula, jasni su pokazatelji da nastojimo imati stalni podsjetnik na sve ono što nam se dešavalo u prošlosti.

Stav: Islamska zajednica, kroz svoja institucionalna nastojanja, ima veliku ulogu u procesu memorizacije zločina i očuvanja sjećanja na šehide. Kako Vi, kao muftija bihaćki, vidite ulogu Islamske zajednice u toj borbi za istinu i pravdu, i koliko je to ujedno i amanet budućim generacijama?

Islamska zajednica je od samog početka dala svoj značajan doprinos u memorijalizaciji zločina, te je uvijek bila na raspolaganju kako našem narodu, tako i državnim institucijama u svakom pogledu. Nažalost, često se dešavalo da je Islamska zajednica morala preuzimati poslove koje su, po svojoj nadležnosti i obavezi, trebali raditi državni organi i druge relevantne institucije. To je posebno izraženo u mjestima koja gravitiraju na području manjeg bosanskhercegovačkog entiteta. Međutim, nismo mogli ostaviti svoj narod. Bili smo uz njega od prvih dana povratka, učestvujući u obnovi i izgradnji kuća, kao i vjerskih objekata. Moramo podsjetiti da su sve džamije i svi mesdžidi u ovom kraju bili porušeni, trebalo je krenuti ispočetka. Naši imami, zajedno sa svojim džematlijama, dali su nemjerljiv doprinos. I danas, više od trideset tri godine kasnije, Islamska zajednica je i dalje prisutna u svim segmentima života, ne želeći preuzeti tuđe nadležnosti, već isključivo nastojeći biti uz svoj narod, kao što je to uvijek i bila. Kada govorimo o obilježavanju 20. jula koji je simbol stradanja Bošnjaka u Bosanskoj krajini, upravo struktura Islamske zajednice na svim nivoima čini nukleus organizacije svih događaja koje organiziramo tokom druge polovine mjeseca jula svake godine. Stoga se posebno želim zahvaliti poštovanom reisu-l-ulemi Husein-ef. Kavazoviću koji pored toga što svake godine predvodi dženazu šehidima doline Sane i na razne druge načine pokazuje ineteres za stanje našeg naroda na ovim prostorima.

Suočeni smo s činjenicom da postoje zvanične strukture koje negiraju zločine, štite zločince i opstruiraju pravdu. Kako se nositi s tim izazovima? Šta poručujete onima koji se još uvijek opiru istini?

Nažalost, tim pojavima svjedočimo u svim poslijeratnim godinama, s većim ili manjim intenzitetom, a sam čin negiranja istine, osim što predstavlja moralni sunovrat, uveliko doprinosi ugrožavanju društvenog mira i pravde. Ali uprkos nastojanjima da se negiraju ili prikriju zločini, moramo ostati strpljivi i ustrajni u borbi da pravda i istina nađu svoj put i budu što prisutniji u svijetu. U tom pogledu posebnu su važni različiti edukativni sadržaji, koji će kako kroz znanstveno relevantna istraživanja tako i svjedočenja preživjelih prezentirati istinu o svemu onome što nam se dešavalo na ovim prostorima tokom agresije. Posebno je važno da u taj proces bude uključena mlađa populacija, jer je to naša obaveza prema njima, ali i svojevrani dug prema žrtvama.

Koliko su važni naši kontinuirani napori u pronalaženju preostalih žrtava, i ustrajnost u procesuiranju počinilaca?

Značajan broj ubijenih u mnogim krajevima naše domovine još uvijek nije pronađen, odnosno identificiran. To je još jedna ogromna bol i iskušenje kroz koje prolaze njihove porodice. Često čujemo apele sa različitih adresa onima koji imaju bilo kakvu informaciju o mjestu na kojem se eventualno nalaze masovne grobnice da barem otkrivanjem takvih lokaciju pomognu institucijama i porodicama te da na takv način ublaže bol porodica koje još uvijek traže svoje najmilije. Sve dok ne pronađemo i dostojanstveno ne ukopamo i posljednju žrtvu, i dok pred lice pravde ne izvedemo i posljednjeg zločinca ne smijemo posustati u našim naporima.  Ustvari, tek tada ćemo ispuniti svoj emanet prema našoj nevino ubijenoj braći i sestrama, i prema njihovim porodicama. To je naša ljudska, moralna i vjerska obaveza. Kako god su zločinci mislili da činom zakopavanja tijela u duboke jame više niko neće moći doći do tih ljudi, tako mnogi i danas misle da će njihova šutnja zauvijek ostaviti u nekim neotkrivenim grobnicama preko pet stotina preostalih žrtava. Ako ih mi ne pronađemo, nove generacije sigurno od ovoga neće odustati.

Da li smatrate da kao društvo pokazujemo dovoljnu odlučnost u pogledu kulture sjećanja, ili postoji rizik od kolektivnog umora?  

Naša je obaveza da kontinuirano radimo na njegovanju kulture sjećanja i pamćenja. Zbog toga smo prije nekoliko godina pokrenuli aktivnosti na izgradnji budućeg Memorijalnog centra u Kamičanima koji će kroz dokumente, različite muzejske postavke i druge načine pomoći da se sačuvaju predmeti koji su nađeni u masovnim grobnicima i na taj način još više približiti budućim generacijama sve ono što nam se dešavalo na ovim prostorima. Pripremne aktivnosti na realizaciji ovog projekta su pri kraju i nadamo se da ćemo uz podršku svih nivoa vlasti uskoru biti u prilici da se krene sa njegovom izgradnjom. Iako objekat memorijalnog centra nije još sagrađen, aktivnosti koje bi inače trebao da sprovodi memorijalni centar se već organiziraju i na njima intenzivno, tokom cijele godine, rade i djeluju članovi Organizacionog odbora. Nezaobilazan sadržaj u očuvanju kolektivnog sjećanja na ratna stradanja i genocid kojeg smo preživjeli svakako su edukativni programi. Zbog toga je Organizacioni odbor u proteklih nekoliko godina o okviru obilježavanja 20. jula organizirao i različite vrste naučnih sadržaja, kao što su tribine, okrugli stolovi i naučni skupovi s nekom od tema koja ja vezana za šire područje doline Sane. Ove godine ti sadržaji su kroz znanstvena izlaganja i lična svjedočenja preživljelih žrtava tematizirali prijedorske logore Omarska i Keraterm. Ovo što radimo je, uz Božiju pomoć, nezaustavljiv proces. Ako se mi umorimo, sigurno će neko od nas nastaviti dalje. Možda nekada idemo usporenim koracima, ali je sigurno da se krećemo ispravnim putem.

Na kraju, kakvu biste poruku poslali ove godine – porodicama šehida, povratnicima, mladima, i svima onima koji se još uvijek bore da istina o Prijedoru i dolini Sane bude vidljiva, priznata i institucionalno memorisana?

Uporedo sa svim aktivnostima koje činimo kako bismo učinili vidljivim i jasnim sve ono što se dešavalo Bošnjacima Prijedora i doline Sane, moramo iznova tražiti modalitete kojima ćemo pružiti nadu i viziju opstanka našeg naroda na tim područjima. Posebno je važno da svi mi koji ne živimo na područjima gdje su počinjeni teški zločini i genocid budemo uz naš narod, prije svega zbog nas samih i budućnosti naše djece na tim prostorima. Naši rezultati neće se mjeriti riječima, već onim koliko se istinski budemo angažirali, solidarno, odgovorno i predano, u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo žrtava. Koliko god su prepreke i opstrukcije na ovom putu velike, još je jača naša odlučnost da ih prevaziđemo i naš narod zaštitimo i kroz sigurniju budućnost povedemo.

Magazin Stav

Razgovarala: Rabija Arifović

19. juli 2025.