Stručni rad muftije Kudića: Samodisciplina kao ibadet

Muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić, na poziv muftije banjalučkog Ismail-ef. Smajlovića, je prisustvovao predramazanskom savjetovanju za glavne imame, imame, vjeroučitelje i koordinatore odjela Muftijstva banjalučkog i održao predavanje na temu „Samodisciplina kao ibadet”.

Cijelo obraćanje muftije Kudića možete pročitati u nastavku:

U uvodnom dijelu želim skrenuti pažnju na jednu veoma važnu činjenicu. Prije nego što odredimo našu ulogu i aktivnosti u ramazanskom vremenu, trebamo obratiti pažnju na naše duhovno stanje i posvećenost poslu. Iako ovo može zvučati čudno i često spominjano, od presudne je važnosti razmišljati ne samo o duhovnom zdravlju, već i o fizičkoj spremnosti. Veza između fizičkog i psihičkog zdravlja je dvosmjerna. Iako često verbaliziramo ovu povezanost, u praksi je rijetko primjenjujemo. Namaz je, u suštini, duhovni ibadet, ali svaki namaz zahtijeva barem minimalni fizički napor. To nam govori da, iako se potpuno posvećujemo Bogu kroz ibadet, trebamo biti svjesni da nam ibadet treba potaknuti aktivnosti koje će koristiti svima. Nije slučajno da tervih-namaz, u vrijeme najvećeg duhovnog ibadeta, ima dvadeset rekata.

Allahov poslanik Muhamed,a.s., je rekao:

„Jak vjernik je bolji i draži Allahu od slabog vjernika, ali u obojici je dobro. Teži za onim što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i nemoj klonuti! Ako te nešto zadesi, ne reci: Da sam uradio to i to, bilo bi to i to, nego reci: To je Allahova odredba i On čini šta hoće, jer „da sam“ otvara vrta šejtanu.“ (Muslim, 2664, Ibn Madže, 79, Ahmed u Musnedu, 2/366, 370)

U ovom hadisu se ne misli isključivo na fizičku snagu već ovaj hadis  ima puno šire značenje od materijalnog. On predstavlja svaku snagu  od inteletualnog, umnog pa do snage imana i čvrstog jekina. S druge strane pod pojmom jakog vjernika se smatra i onaj čovjek koji se snagom vjere bori protiv svojih nagona, hirova i šejtanskih zavođenja.

Najteže se suprotstaviti svojim prohtjevima, zatvoriti te kanale kojima šejtan navraća čovjeka da posrne. Kur’an, a.š., precizno pojašnjava da slijeđenje svojih strasti odvode čovjeka s ispravnog puta.

Odnos prema sebi

Kaže Allah,dž.š., u suri Sad

يَٰدَاوُۥدُ إِنَّا جَعَلْنَٰكَ خَلِيفَةًۭ فِى ٱلْأَرْضِ فَٱحْكُم بَيْنَ ٱلنَّاسِ بِٱلْحَقِّ وَلَا تَتَّبِعِ ٱلْهَوَىٰ فَيُضِلَّكَ عَن سَبِيلِ ٱللَّهِ ۚ إِنَّ ٱلَّذِينَ يَضِلُّونَ عَن سَبِيلِ ٱللَّهِ لَهُمْ عَذَابٌۭ شَدِيدٌۢ بِمَا نَسُوا۟ يَوْمَ ٱلْحِسَابِ

„O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.“ (Sad, 26)

Zabrana slijeđenja svojih strasti u Kur’anu ima za cilj da čovjeka očuva na pravom putu i da ga sačuva od šejtanskih vesvese. Ova poruka upućena je poslaniku Davudu, koji je bio vladar. Oni koji predvode ljude imaju stalnu obavezu da preispituju svoje postupke i da ih koriguju. Zbog svoje uloge vođe, mogu biti izloženiji iskušenjima i imati veću odgovornost da budu pravedni prema svojim podređenima. Kur’an koristi različite metode kako bi upozorio na opasnosti koje nosi praćenje vlastitih prohtjeva. Kada pogledamo ajete u kojima se spominje ova zabrana, primjećujemo da su izraženi u obliku jasne zabrane.

فَلَا تَتَّبِعُوا۟ ٱلْهَوَىٰٓ أَن تَعْدِلُوا۟

„Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.“( En-Nisa 135)

Kada se pomno razmotre ajeti Kur’ana, vidi se da Allah osuđuje slijeđenje strastii, pokazuje ozbiljnost njihovih posljedica na nekoliko načina. Jedan od njih je opisivanje onih koji slijede svoje prohtjeve različitim negativnim osobinama koje ukazuju na opasnost njihovog grijeha i lošeg postupka. Strast je moćno šejtonovo oružje kojem se uništava plemenita narav svakog čovjeka. Sve počinje od neznanja, nedostatka svijesti o Bogu i Božijim propisima.

Čovjek ne može u potpunosti da se oslobodi svojih strasti i da ih uništi, jer ih je Allah, dž.š., stvorio u njemu i ugradio ih u njegovu prirodu s velikom mudrošću. Očuvanje života i vrste ljudskog roda zavisi od toga da uzme udio u tim prohtjevima. Ono što je od čoveka traženo jeste da usmjeri prirodne sklonosti tako da ne prelazi granice koje su šerijatom dozvoljene.

A ono što pomaže u usmjeravanju tih sklonosti i u tome da ne pređe dopuštene granice jeste da čovek ima razum koji ga sprečava da slijedi trenutne želje koje donose loše  posljedice. Taj razum, kojim čovek razlikuje šta mu koristi, a šta šteti, je ono čime ga Allah, džellešanuhu, odlikovao, čime ga je razlikovao od životinja.

Za osobu koja želi da postigne rezultate u svom misijskom radu treba da obrati pažnju na nekoliko stvari koje će osnažiti njega i učiniti ga spremnim da se suoči sa svim iskušenjima kroz koje će prolaziti. U prvom redu je stalna bogobojaznost i osjećaj da sve što činimo trebamo to učiniti iskrenim srcem.

Ne može se ništa dobro dogoditi, bilo da je to učinjeno javno ili tajno na ovom svijetu, osim kroz izbjegavanje grijeha i pobožnost, koji su put i sredstvo koji vode ka Allahu. Nema nikakvog zla, ni u ovom životu ni na Ahiretu, osim da pobožnost predstavlja čvrstu zaštitu koja nas štiti od tog zla i spašava nas od njegovih negativnih posljedica.

وَأَمَّا مَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِۦ وَنَهَى ٱلنَّفْسَ عَنِ ٱلْهَوَىٰ

„A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao.“ (Naziat 40.)

Iz ovog ajeta se jasno vidi da ono što nas čini  plemenitijim i i boljim jeste ubjeđenost u susret u strahopoštovanju prema Uzvišenom Gospodaru. Na ovom svijetu svako ima svoj mekam. Mekam je pozicija na kojoj se čovjek učvrstio. U arapskom  jeziku ima višestruko značenja od mjesta stopala Ibrahima, a.s., do sufijskog poimanja halova u kojima se čovjek približava svome Stvoritelju od tevbe, zuhda, strpljivosti, tevekula i Božijeg zadovoljstva. Kakav je čovjek imao mekam na ovom svijetu takav će i imati stajanju i susretu s Uzvišenim Gospodarem.

Treba imati na umu da je Božija blizina sa onima koji su bogobojazni što predstavlja jednu od blagodati koje je Allah, dž.š.spomenuo u Kur’anu prema onima koji se klone grijeha.

وَٱتَّقُوا۟ ٱللَّهَ وَٱعْلَمُوٓا۟ أَنَّ ٱللَّهَ مَعَ ٱلْمُتَّقِينَ

„I znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone.“

Gdje god se u Kur’anu spomene prijedlog mea podrazumijeva posebnu blizinu i prijateljstvo. To se nastavlja i u suri Tewbe:

فَمَا ٱسْتَقَٰمُوا۟ لَكُمْ فَٱسْتَقِيمُوا۟ لَهُمْ ۚ إِنَّ ٱللَّهَ يُحِبُّ ٱلْمُتَّقِينَ

„Sve dok se oni ugovora budu pridržavali, pridržavajte se i vi, jer Allah zaista voli pobožne.“

وَٱتَّقُوا۟ ٱللَّهَ ۖ وَيُعَلِّمُكُمُ ٱللَّهُ ۗ وَٱللَّهُ بِكُلِّ شَىْءٍ عَلِيمٌۭ

„ I bojte se Allaha – Allah vas uči, i Allah sve zna.“ (El-Bekare, 282)

 

وعن معاذ بن جبل رضي الله عنه قال: قال رسول الله صلى الله عليه وسلم: “اتقِ الله حيثما كنت وأتبع السيئة الحسنة تمحُها وخالقِ الناسَ بخلُق حسَن”؛ (حديث صحيح)

Od Muaza b. Džebela se prenosi da je Allahov poslanik rekao:

„Boj se Allaha gdje god da si, loše djelo poništi dobrim i lijepo se ophodi prema ljudima.“

 Ovaj hadis opisuje suštinu misije čovjeka na ovom svijetu. Trebamo biti svjesni Uzvišenog Gospodara i njegove prisutnosti gdje god se nalazili. Ukoliko, zbog lakomislenosti, posrnemo i počinimo loše djelo, trebamo odmah učiniti dobro djelo koje će to loše izbrisati. Ibn Arebi u svojim Vesajama kaže da je najbolje da čovjek, nakon što učini grijeh, ne odloži svoju odjeću dok ne učini neko dobro djelo.

Rekao je Ibn Redžeb El-Hanbeli:  Bogobojaznost roba prema svom Gospodaru je da između njega i onoga čega se boji od Allahove srdžbe i bijesa postavi zaštitu koja ga štiti od toga, i to je činjenje Allahovih naređenja i izbjegavanje njegovih zabrana.

I rekao je pjesnik:

خلِّ الذنوب صغيرها وكبيرها فهو التقى                                                                                                                    واصنع كماشٍ فوق أرضِ الشوك يحذر ما يرى                                                                                                             لا تحقِرَن صغيرة إن الجبال من الحصى

“Ostavi grijehe, male i velike, jer to je pobožnost,
i ponašaj se kao onaj koji hoda po zemlji prepunoj trnja, pazeći na sve što vidi, i ne podcjenju male stvari, jer planine nastaju od kamenčića.“

Ovaj stih naglašava važnost izbjegavanja i malih grijeha, jer se i oni mogu nagomilati, kao i značaj pažljivog pristupa životu, gdje i male stvari mogu imati veliki utjecaj.

Brisanje grijeha započinje tevbom, koja je pokazatelj da počinilac grijeha razumije ozbiljnost svog postupka i iskreno namjerava da se pokaje. Neki kažu da cijela vjera podrazumijeva tevbu, jer je ona suština vjere. Onaj ko se pokaje postaje voljen od Uzvišenog Gospodara.“

ان الله يحب التوابين و يحب المتطهرين

„Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste.“(El Bekare, 222.)

Da tevba nije sveobuhvatan pojam koji obuhvata sve aspekte islama, Allah, dž.š., ne bi se radovao pokajanju Svog roba, prema hadisima Božijeg Poslanika. Prava suština tevbe leži u povratku Allahu kroz ispunjenje onoga što On voli i izbjegavanje onoga što On mrzi. Zbog toga je Allah povezao istinski uspjeh čovjeka s iskrenim pokajanjem, odnosno povratkom čovjeka od onoga što je nepoželjno prema onome što je poželjno i Bogu milo. Drugim riječima, onaj koji se pokaje, vraća se unutar granica Allahovih propisa.

وَتُوبُوٓا۟ إِلَى ٱللَّهِ جَمِيعًا أَيُّهَ ٱلْمُؤْمِنُونَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

„I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“     ( Nur 31)

Čovjek može činiti nepravdu prema drugim ljudima na različite načine, ali prema sebi čini nepravdu kada počini grijeh. U poznatoj dovi koju su učili Adem i Hava, u kojoj se kaju za svoj grijeh, oni mole:

قَالَا رَبَّنَا ظَلَمْنَآ أَنفُسَنَا وَإِن لَّمْ تَغْفِرْ لَنَا وَتَرْحَمْنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ ٱلْخَٰسِرِينَ

“Gospodaru naš”- rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (El-Earaf 23)

 

Odnos prema drugima (džematu)

عن النعمان بن بشير رضي الله عنه قال، قال رسول الله صلى الله عليه وسلم “مثل القائم على حدود الله والواقع فيها كمثل قوم استهموا على سفينة، فأصاب بعضهم أعلاها، وبعضهم أسفلها، فكان الذين في أسفلها إذا استقوا من الماء مروا على من فوقهم، فقالوا لو أنا خرقنا في نصيبنا خرقا ولم نؤذ من فوقنا. فإن يتركوهم وما أرادوا هلكوا جميعا، وإن أخذوا على أيديهم نجوا ونجوا جميعا”.

Od Nu’mana b. Bešira, radijallahu anhuma, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer onoga ko čuva Allahove granice i onoga koji ih prelazi jest kao primjer naroda koji na lađi, izvlačeći strelice određuje ko će biti na gornjem, a ko na donjem dijelu. Kada oni iz donjeg dijela krenu da zahvate vodu, prođu pored onih koji su na gornjem dijelu, pa kažu: ‘Kada bismo mi sebi probušili rupu u svom (donjem) dijelu da ne uznemiravamo ove na gornjem dijelu?’ Ako ih ovi iz gornjeg dijela puste da to urade propast će svi, a ako ih spriječe spasit će se i svi će biti spašeni.“

Ovaj hadis opisuje džemat u svim njegovim slojevima i različitim kategorijama: grupu koja je dobra i motivirana da nešto mijenja i poboljšava, zatim onu koja negativno djeluje, i na kraju, onu koja je ravnodušna prema svemu. Grupa koja se nalazi u potpalublju broda u stanju je pružiti samo kratkoročno rješenje, ali njihovo djelovanje može nanijeti štetu svima. Zajednica i džemati dijele istu sudbinu i nalaze se u istom ambijentu.

Ovdje se radi o kolektivnoj odgovornosti, gdje su svi uključeni u “brod života”, jer svako je odgovoran za veslanje dok ne stignemo na sigurno mjesto. U suprotnom, svi će doživjeti propast. Odgovornost leži na svima, bez obzira na poziciju ili status na društvenoj ljestvici. Redoslijed u poznatom hadisu, gdje se kaže da je svako pastir i svako će biti odgovoran za svoje stado, nije slučajan. Polazna tačka odgovornosti su vladajuće institucije, jer one usmjeravaju ostale komponente društva. Imam u hadisu označava vladara, ali u hijerarhiji džemata predstavlja osobu koja je najodgovornija za funkcionisanje i uspješan rad džemata.

Odgovornost je također povjerenje koje proizilazi iz prihvatanja emaneta – tj. sve što činimo, kako se odijevamo, kakav stil života imamo, kako se odnosimo prema drugima – sve je to dio onog prvobitnog preuzetog emaneta. Održavanje džemata stoga postaje obaveza koju smo prihvatili kao emanet, obećanje da ćemo odgovorno postupati. Ova odgovornost podrazumijeva sposobnost ispunjavanja pojedinačnih i kolektivnih obaveza prema preciznim standardima i jasnim pokazateljima.

Znakovi neodgovornosti i zanemarivanja džemata, između ostalog, uključuju odugovlačenje, improvizaciju, nesposobnost, lijenost i nebrigu. Nasuprot tome, odgovorno ponašanje podrazumijeva planiranje, praćenje i evaluaciju. Činjenica da nam je Uzvišeni Bog propisao predanost i posvećenost u svim djelima, te odredio da se svako dobro vraća dobrim, motivira nas da odgovorno postupamo u našim džematima.“

هَلْ جَزَآءُ ٱلْإِحْسَٰنِ إِلَّا ٱلْإِحْسَٰنُ

„Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?“

Ako nemamo razrađenog plana, zatim ne usmjerimo dovoljnu pažnju na ciljeve i željene rezultate i ne definiramo rokove osuđeni smo na neuspjeh.

U zajednicama koje su navikle na učmalost i neaktivnost, odgovornost preuzimaju oni koji imaju snagu i odlučnost i koji teže da postignu izvrsnost.

S obzirom na to da je Kur’an temelj naše misli, Poslanikov put mora biti osnova našeg pristupa. Shodno tome, možemo izdvojiti neke od posebnih karakteristika uspješnog imama, a to su, prva:

• Vedrina lica i osmijeh

Ove vrline djeluju optimistično na sugovornika, posebno na one kojima se prvi put susrećemo jer dobro raspoloženje unosi entuzijazam. Nije slučajno Poslanik, a.s., rekao:

تبسُّمك في وجه أخيك لك صدقة.

„Osmijeh upućen bratu muslimanu je sadaka.“

Koliko god da je čovjek izložen obavezama i problemima, treba unositi vedrinu. Na taj način se pridobija  pažnja ljudi i njihova obzirnost. Kao što svaka sadaka koristi i traje onom kome je udijeljena tako i osmijeh ostavlja vidljiv trag na našem sugovorniku. Možda će zaboraviti o čemu ste razgovarali, ali halo efekt i sveukupni dojam neće zaboraviti. Poslanik, Muhamed, a.s., je unosio radost među ashabe i tako pridobijao njihovu pažnju. Prirodno je da čovjek voli nasmijano lice, a bježi od onog koje je namrgođeno.

U drugom hadisu se spominje da je Poslanik rekao:

استقبلوا المؤمنين والآخرين من الناس برحابة صدر وبوجه مرح وباسم

„Dočekujte vjernike i druge ljude raširenih ruku, vedrog lica i osmijeha.

Druga karakteristika uspješnog imama bila bi:

• Blagost i samokontrola te suzdržavanja od naglih reakcija

Imam treba biti vrlo oprezan, ne donositi ishitrene odluke i kontrolirati se kada je ljut.

Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:

 فعن أبي هريرة ـ رضي الله عنه ـ أن رسول الله ـ صلى الله عليه وسلم ـ قال:    ليس الشديد بالصرعة إنما الشديد الذي يملك نفسه عند الغضب. متفق عليه

„Nije jak onaj koji udara, već onaj koji se strpi i savlada kada je ljut“

• Biti dobar uzor nekome

Biti nekom uzor predstavlja temelj naše misije odgoja i obrazovanja jer svaka osoba ima svoga uzora. Postoji bliski uzor, tj. onaj koji je neposredan; i udaljeni, o kojem se piše ili čita. Kao što dijete oponaša svakoga oko sebe, roditelje i druge, tako posebno mlada osoba pronalazi svog uzora, a da ponekad i nije svjesna toga. Naglašavajući važnost uzora, Allah, dž.š., nas podsjeća na neprikosnovenog uzora u svemu u suri El-Ahzab:

لَّقَدْ كَانَ لَكُمْ فِى رَسُولِ ٱللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌۭ لِّمَن كَانَ يَرْجُوا۟ ٱللَّهَ وَٱلْيَوْمَ ٱلْءَاخِرَ وَذَكَرَ ٱللَّهَ كَثِيرًۭا

„Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab, 21)

Uloga imama jeste da skrene pažnju na vrijednosti koje su trajne i da istakne nedostatke vještačkih i kvaziuzora. Poslanikovi savjeti: „Klanjajte onako kako ste mene vidjeli da klanjam! Ili, „Uzmite od mene vaše obrede hadža,“ govori o tome kako uzor nije samo na deklerativnoj razini, nego je to navika, slijeđenje i praksa. S obzirom na to da je imam stalno sa svojim džematlijama, on postaje uzor svojim djelima, što je efikasnije od onoga ko je uzor samo riječima. Lijepo je čuti kada vam kažu da ste bili njihov uzor. Svima nam je Poslanik uzor, ali i  mi smo uzor onima koje podučavamo, a mozda i nekim drugima.

 Banjaluka, 8.6.2025. godine

muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić