U Bihaću promovisana knjiga „Potraga za izgubljenim znakovima postojanja – Hifzija Hasandedić“ autora muftije dr. Mevludin-ef. Dizdarevića

U organizaciji Muftijstva bihaćkog u Bihaću upriličena je i promocija knjige pod nazivom „Potraga za izgubljenim znakovima postojanja – Hifzija Hasandedić“, autora muftije zeničkog prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarevića. Promotori ovog djela bili su muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić i prof. dr. Mujo Begić. Promociji su prisustvovali dekan Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću prof. dr. Hajrudin Hodžić, direktor medrese „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Cazinu prof. Zuhdija Handanović, univerzitetski profesori, glavni imami, imami i brojni građani Bihaća. Moderator promocije bio je Nazif-ef. Horozović.

Govoreći o knjizi, muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić stavio je poseban fokus na značaj onoga što je radio Hifzija Hasandedić, ali i na važnost doprinosa koji je muftija Dizdarević dao kada je u pitanju ovaj velikan našeg naroda, kao i drugi o kojima je pisao i koje u fokus javnosti stavlja muftija Dizdarević.

„Ova knjiga pred nama nije samo naučna studija, niti tek biografski prikaz jednog istraživača. Ona je mnogo više od toga. Ona je rezultat dugotrajnog intelektualnog susreta, ali i dubokog ličnog poštovanja prema čovjeku čiji je rad decenijama ostajao na marginama šire naučne i društvene pažnje. Autor nas već na početku suočava s jednim važnim i pomalo uznemirujućim pitanjem: kako je moguće da istraživač koji je iza sebe ostavio više od 400 radova o kulturno-historijskoj baštini Hercegovine ostane gotovo nepoznat izvan uskih stručnih krugova? Upravo iz tog pitanja nastaje ova knjiga kao čin intelektualne odgovornosti, ali i kao pokušaj ispravljanja jedne dugotrajne nepravde. Ono što ovu knjigu čini posebno vrijednom jeste činjenica da autor ne govori samo o tome šta je Hasandedić istraživao, nego i kako je mislio, kako je pristupao izvorima i na koji način je razumijevao kulturno naslijeđe. Muftija Dizdarević kroz svoj naučni i javni angažman pokazuje i sklonost ka rehabilitaciji zanemarenih tema i autora, pri čemu nastoji uspostaviti ravnotežu između historijske činjenice i savremenih interpretacija. Upravo zbog toga Dizdarevićev rad često izaziva pažnju i polemike, ali istovremeno doprinosi otvaranju važnih pitanja o identitetu, pamćenju i odnosu prema prošlosti u bosanskohercegovačkom društvu.“ – rekao je muftija Kudić u svom obraćanju na promociji knjige.

Dr. Mujo Begić se u svom izlaganju bavio strukturom i naučnim pristupom koji je koristio muftija Dizdarević u pisanju ove knjige, te značajem njenog pojavljivanja upravo u ovom vremenu.

„Muftija Dizdarević je, za razliku od ranijih pisanja o doprinosu Hasandedića, izvršio dubinsko, sveobuhvatno i široko istraživanje njegovog rada i značaja ne samo za javnost Hercegovine nego i šire. Knjiga je izašla iz štampe 22 godine nakon smrti Hifzije Hasandedića i mi danas pred sobom imamo djelo koje stavlja fokus na život i rad ovog istaknutog naučnog radnika i čestitog Bošnjaka. Izuzetno je važno da se knjiga o Hasandediću pojavljuje upravo sada, jer ona prikazuje naučni, studiozni i kritički prikaz njegovog rada kroz dugi niz godina njegovog stručnog i naučnog angažmana. Danas, kada se neargumentirano i nekritički, uz pokušaje historijskog revizionizma, kroz preumanjivanje ili preuveličavanje određuju događaji i ličnosti, knjiga prof. Dizdarevića predstavlja mjeru, obrazac i formu kako se pristupa istraživanju rada određenih historijskih ličnosti. Prof. Dizdarević ovom knjigom iskazuje zahvalnost jednom skromnom, ali velikom čovjeku, koji je zadužio Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake i ostavio im neprocjenjivo bogatstvo kroz svoja istraživanja. I zaista, iskazujem veliku zahvalnost muftiji Dizdareviću na ovoj knjizi koju je podario našem narodu.“ – rekao je prof. Begić.

Nakon što se zahvalio domaćinima na organizaciji promocije, muftija zenički hafiz prof. dr. Mevludin-ef. Dizdarević govorio je o značaju kulture za jedan narod i odnosa kojeg muslimani imaju prema poimanju ovog važnog segmenta vjere.

„Nedim Filipović je jednom prilikom rekao: Islam je započeo kao vjera, nastavio se kao politika, a svoju kulminaciju doživio kao kultura. Naravno, to ne znači da je islam prestao biti vjera i politika (snaga, društvena prisutnost i sl.), već želim naglasiti da, kada govorimo o islamu, moramo imati na umu različite njegove dimenzije. O islamu kao vjerovanju govori nauka o akaidu, o islamu kao vrijednosnom sistemu govori ahlak itd. Islam se živi kroz kulturu i mi živimo kulturu, a da to i ne osjećamo, kao što riba živi u vodi. Riba u vodi ne osjeća vodu dok pliva. Ona je osjeti tek kada je izgubi. Svoju kulturu i mi osjetimo tek kada izađemo iz nje i uđemo u drugu, pa nam nedostaju ezan i drugi javni manifesti naše kulture. Hifzija Hasandedić se upravo bavio islamom kao kulturom i nije se, kao teolog, bavio drugim segmentima islama.“ – istakao je muftija Dizdarević.

Kroz svoje izlaganje, muftija Dizdarević posebno se osvrnuo na naučno zalaganje Hasandedića, njegov požrtvovani odnos, suštinsko obrazovanje i svijest o značaju onoga čime se bavio.

„On je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Višu sudačku školu, koja je nevjerovatno važna za našu historiju i kulturu. Visoka sudačka škola dala je nemjerljiv doprinos našem samorazumijevanju. Mi ne bismo mogli imati ovakav odnos prema sebi da nije bilo ove škole, koja je zatvorena 1967. godine, a potom kroz Fakultet islamskih nauka u Sarajevu ponovo pokrenuta. Ovu školu završili su gorostasi nauke poput Mehmeda Mujezinovića, Adema Handžića, Hazima Šabanovića, Mustafe Busuladžića i brojnih drugih velikana našeg naroda. Bibliografija Hazima Šabanovića, naprimjer, objavljena je nakon njegove smrti sa naslovima njegovih djela koje je napisao i ta bibliografija bila je na dvadeset kucanih stranica. Najveći doprinos od svih pomenutih imao je Hifzija Hasandedić. Bio je mladi musliman, profesor vjeronauke i prvi zaposlenik Arhiva Hercegovine. Živio je u veoma teškom vremenu za islamsku kulturu, kada je bila šikanirana, potcjenjivana i rušena. Bavio se bošnjačkim kulturnim naslijeđem u okviru osmanskog kulturnog naslijeđa. Živio je dugo i zdravlje ga je dobro služilo, što je od kapitalnog značaja za jednog istraživača, a najviše je pisao i objavljivao kada je otišao u penziju. Mene, kao univerzitetskog profesora, nekada je i stid kada vidim šta je čovjek poput Hifzije Hasandedića uradio za nauku i znanje, iako nije imao formalne titule i naučna zvanja. Cilj znanja nije reprodukcija starog znanja, već proizvodnja novih znanja i činjenica kroz znanstvene metode. To je radio Hasandedić i otkrio je mnogo novih činjenica i znanja koja su do tada bila nepoznata. Skupljao je građu, pohranjivao je u arhiv, a zatim prevodio, sortirao i objavljivao. Nemojte misliti da je to jednostavan proces. Naprotiv! Nije imao velike biblioteke na raspolaganju niti olakšane uvjete. Znao je sjesti u autobus iz Mostara do Nevesinja, po vrelom hercegovačkom suncu, doći u neko udaljeno selo, premjeriti zidine srušene džamije i dokumentovati sve što nađe na tom mjestu.“ – zaključio je muftija Dizdarević.